INTERVJU
Antonije Pušić 

Razgovarao: Igor Rill


„Ja sam simbol onima koji vide da nešto nije uredu, ali još nisu formirali precizno mišljenje“, kaže naš sagovornik. National Geographic na srpskom jeziku ima tu privilegiju da objavi razgovor sa Antonijem Pušićem, znanog i kao Rambo Amadeus Svetski Mega Car, koji od svojih „podanika“ očekuje da razmišljaju svojom glavom. Car je bio darežljiv pa je na internet adresi www.ramboamadeus.com svoju muziku poklonio javnosti. Kaže da je to ekološki način da ljudi dođu do njegovih pesama jer diskovi zagađuju okolinu. Nesvakidašnje je i to što se Caru ne persira.

Kao Antonije Pušić vladaš sobom, kao Rambo Amadeus vladaš gitarom... koja su još polja tvoje vladavine?

Vladam dobro jedrilicama svih vrsta, kao omladinac sam bio prilično uspješan na regatama. Čak i sad sam aktivan u klasi microtonner. Vladam dobro jezikom, lako se izražavam. Dobar sam kada se dogodi nesto nepredvidjeno, sposobnost improvizacije mi je prilična.
Samo nikad nisam uspio da ovladam sopstvenim strpljenjem. To je nešto na čemu trenutno radim, ali bezuspješno.


U jednoj od svojih kolumni kažeš: „Ili Ekološka Diktatura, ili kraj civilizacije.“ Misliš li da nema drugog rešenja?

Ne znam, zaista, evo nek razmisle i čitaoci pa odgovore umjesto mene.
Ko ce natjerati vlasnike lanaca industrijskih postrojenja da zaustave svoje proizvodne trake? Ne zagadjuje polugladna sirotinja na pirinčanim poljima. Industrija zagadjuje.  A industrija ima svoje vlasnike, nemoguće je da čitav taj ogromni zamajac proizvodnje i profita sam sebe dobrovoljno zaustavi.
Nemoguće je da se ljudi dobrovoljno odreknu luksuza koji zagadjuje.
Pitanje je samo ko će i kako sprovesti diktaturu. Da li će prvo doći do ekološke revolucije, ili će diktaturu sprovesti neka postojeća medjunarodna institucija.


Na koji način? Vrijeme oružane sile je iza nas. Kakva bi to nova vrsta prisile bila?

Demokratija je dobar društveni sistem u vrijeme blagostanja, ali je nemoćan kada treba rješiti vanredne probleme.
Zamislite na primer da rat ne vodi generalštab, nego parlament. Ili da, nakon sto se negdje razbjesni požar, pustimo parlament da odluči kako da se ugasi požar?
A čovječanstvo mora da ugasi požar zagadjivanja.


Svedoci smo da nauka svojim razvojem može mnogo da doprinese očuvanju planete, međutim postavlja se pitanje primene naučnih inovacija, naročito u zemljama u razvoju. Kako vidiš tu situaciju?

Nezgodna stvar. Razvijene zemlje zadnjih 200 godina sistematski zagadjuju planetu, i sada su na tehnoloskom nivou da mogu vise manje bezbolno da predju na cistu tehnologiju.
A zemlje u razvoju su tek ušle u period indistrijalizacije, stara tehnologija se premješta iz razvijenih zemalja kod njih.
Sad je došao red na njih da se odusevljavaju autima, bijelom tehnikom, raznim drkalicama koje su zapravo čovjeku nepotrebne.
Problem je zapravo karakter pojedinca. Homo sapiens je bistar, ali mu je karatker slab, većina ima vrlo nisku tačku loma kada je u pitanju novac, korupcija, profit, tako da je jako rijetko vidjeti čovjeka koji opšti interes pretpostavlja ličnom.
Apsurdno je da pčele na primer, imaju savršenu društvenu organizaciju, u kojoj pojedinac ne postavlja nikakava pitanja u vezi svog društvenog zadatka. Nahraniti maticu po svaku cijenu!
Zamislite kada bi pčele bile potkupljive kao čovjek.
Izumrle bi za 15 dana.


I Crnu Goru i Srbiju doživljavaš kao svoju domovinu. Crna Gora je ekološka država, dok za Srbiju važi da ima ogroman, ali neiskorišćen potencijal u mnogim oblastima, pa i u očuvanju sredine i energetskoj efikasnosti. Možeš li kao poznavalac prilika u obe države da povučeš neku paralelu?

Crna Gora se za sad samo zove ekološkom drzavom. Daleko je od toga. Intenzivna gradnja turističkih kompleksa na primorju govori o tome da je svijest o principima održivog razvoja nedovoljna.
To jest, pameti ima, ali kratkoročne ekonomske nužnosti su dominantne, pa se ne gleda dugoročno.
Obala će se izbetonirati, izgradiće se nekontrolisano veliki kapaciteti, a potrebe ljudi su se promjenile, niko normalan se više ne pali na betonski i stakleni luksuz, ljudi vape za netaknutom prirodom. Samo skorojevići se pale na mermer, staklo, ekskluzivne klozete i parkete.

 
Srbija je u mogućnosti da postane strateški proizvodjač zdrave hrane, ali, posao u poljoprivredi nije "nobles", svi bi htjeli, u društvu spektakla, čije vrijednosti diktira televizija Pink, da postanu pjevači, glumci i manekenke. Malo koga uzbudjuje da muze koze i pravi koziji sir. Potrebna je ozbiljnija kriza da bi desetkovala taj skorojevićki diskurs.
Demokratija je tu nemoćna.


Srbija, na žalost, spada u red energetski najneefikasnijih država. Gde ti vidiš uzroke tome, odnosno, koje su po tvom mišljenju „tačke spoticanja“ na putu ka boljoj budućnosti?

Neznanje na prvom mjestu . Loša programska shema velikih medija. Mediji se koriste za šund sadržaje umjesto za edukaciju.
 
Sa druge strane, ilegalna sječa šume za ogrijev se tretira samo kao prekršaj, pa organizovani pljačkaši šume imaju ukalkulisane mandatne kazne koje naplaćuju kroz cijenu opljačkanog proizvoda, tako da im je pljačkaški biznis veoma stabilan.
Srbija ima puno toplih izvora, ali običnim smrtnicima je zabranjena eksplatacija. Država čeka ogromne investitore, umjesto da puste običnim, malim ljudima, da se priključuju sami i eksploatišu ono što je Bog odavno dao.

Ljudi su uvijek  spremni na promjene, kada im se promjena isplati.
Na primer, dvije trećine automobila na benzin u Srbiji ima ugradjen plin. Mislim da je to najveći pocenat na svijetu. Koliko u Americi ima auta sa ugradjenim plinom?
Dakle, ljudi su bistri, odmah usvajaju ono što se isplati.
Problem je edukacija stanovništva. Mediji se koriste samo za predizborne kampanje i puku zabavu, zaglupljivanje stanovništva. Edukacije jednostavno nema.


Svojom muzikom i tekstovima skrećeš pažnju na mnoge društvene anomalije. Koliko su ironija, satira ili muzički citati, efikasni u skretanju pažnje na problem?

Ironija je elitističko oružje, nema mnogo efekta na šire slojeve stanovništva. Ali, ja ne želim da preuzmem vlast, jer je to besmisleno. Ima smisla samo uticati na mijenjanje mentaliteta. A sada je to lakše, informacije kolaju ogromnom brzinom, i polako dolaze, zahvaljujući internetu i u najzabačenija sela.
 

Vrata su ti širom otvorena na celom prostoru bivše SFRJ, odnosno na Balkanskom poluostrvu, koje bi se moglo posmatrati kao jedinstven kulturološki ili duhovni prostor. Šta misliš da je potrebno učiniti da bi se probudili „uspavani“ duhovni potencijali regiona?

Za početak treba sprovesti rigoroznu kontrolu medija.
I tu je demokratija, ovakva kakvu poznajemo nemoćna.
Mediji su postali robovi tržišta, podilazi se najbanalnijem ukusu.

 
Kao dečak si imao kontakte sa časopisom National Geographic, a tvoje delanje je u skladu sa misijom Društva. Da li je National Geographic doprineo tvom interesovanju za ekologiju?

Ne, kad sam ja bio djecak i citao NG, nije bilo govora o ekologiji.
Tad nije bilo svijesti o tome da zagadjujemo planetu. Samo smo se mi čudili u Herceg Novom zašto je morskih ježeva ispod naše kuće sve manje i manje.


Savremenici smo najveće urbanizacije u istoriji čovečanstva. Mogu li posledice tog procesa, po tvom uverenju, u budućnosti da zbrišu ljude kao vrstu?

Ljudska rasa je u početku imala oko 10 000 ljudi ukupno. Sada nas je 6 milijardi. 
Treba znati da je kapacitet kugle ograničen. Hrana nije problem. Problem je što svi hoće da imaju TV, Kompjuter, Auto, Bojler, Šporet, Mobilni tel.
Vodu i kanalizaciju u stanu.
Potrošački mentalitret, nametnut od strane proizvodjača siječe granu na kojoj sjedimo.

Planeta bi mogla da izdrži i 60 milijardi ljudi, skromnih, ekološki svjesnih.


Ali, ne moze ni milijardu bahatih.
Da li će čovječanstvo opet pasti na 10 000 primata,
zavisi od nas samih. 


U jednom ranijem intervjuu si rekao da je realnost ta koja kod nas prima fantastične razmere. To bi moglo da se odnosi i na obrazovni stepen stanovništva, odnosno veliki procenat nepismenih, što nas dovodi na tvoju izjavu da „pravo glasa treba da ima onaj koji ume da upiše ime države, i ime kandidata za kojeg glasa“.
Misliš li da bi to bio korak ka progresu?

Naravno. Ovako se demokratija pretvorila u diktaturu polupismenih. Kandidat koji se najviše dopadne polupismenima, pobjedjuje, jer je polupismenih najviše. Kakav je to kandidat? Gdje nas on moze odvesti?
Čim je zavedena demokratija na Balkanu, narod je demokratski izabrao nacionalizam, mržnju, podjele, rat. 
Da je pravo glasa omogućeno samo onima koji su u stanju da riješe mali test opšte kulture u okviru glasačkog listića, imali bi 70 posto nevažećih listića, politička slika balkansih parlamenata bi bila suštinski drukčija, istorija bi se sigurno kotrljala mnogo bezbolnije. 

Ovako razbijeni, opljačkani, obezglavljeni, kao šuplje tikve na vjetrometini, čekamo nove i nove izbore na kojima ćemo opet vidjeti mitingašku logiku udvaranja najbeslovesnijima. Naravno da u toj farsi ne želim da učestvujem nikako drukčije nego kao pjesnik koji ubada i opominje svojim sarkazmom.