Svjetski mega car poznatiji kao Rambo Amadeus posjetio je prošle sedmice Banjaluku povodom promocije svog novog albuma Hipišizik Metafizik.
U banjalačkom Hard Rock kafeu pred dobro raspoloženom i vrlo brojnom publikom Rambo i njegov Mutant Sound Jazz Kvartet su taj posao obavili više nego dobro. Odlična svirka koja se sve više primiče Rambovoj ideji „mutiranog  klupskog jazza“ u kom on vodi šou u maniru starih bluesera dok prateći bend muzički prati i podržava njegove verbalno-sviračke diverzije na račun svega onog što se okružuje protekla je u fantastičnoj razmjeni energije i emocija na relaciji bina-publika efektno zatvarajući usta svim skeptcima sklonim teorijama o gubljenje ideja i energije kod ovog jedinstvenog muzičkog slučaja na balkanskom prostoru.
Za Novi Reporter Rambo priča o novom albumu, svojoj muzici, ekologiji, neizbježnoj politici još neizbježnijem turbo folku i mnogim drugim stvarima:

Rad na novim album Hipišizik Metafizik po informacijama na tvom sajtu je završen. Imao si interesantne goste na trubi, gudače, operski vokal, snimanja sa hamond orguljama... Kako je proteklo snimanje i koliko si zadovoljan sa urađenim na kraju...

Naravno... zadovoljan sam, jer čini mi se da je nekako optimum izvučen iz naših sopstvenih kvaliteta. Snimanje albuma je kao kad neka žena ode kod fotografa, pa ako je lijepa na slici nije ni bitno koliko je fotograf kvalitetan, ona će biti zadovoljna, a ako žena baš i nije lijepa na fotki onda je uvijek fotograf kriv što je nešto ispalo nakrivo...što je ispala deblja itd.
Mi smo ovaj put u tom smislu imali najboljeg fotografa, tj imalo smo Sašu Habića kao producenta, koji je jedan izuzetan majstor kad je zvuk u pitanju, odličan arhittekt za zvuk, da sve te frekvencije pohvata i složi itd i to je bilo to. Moram da citiram mog prijatelja Batu Božanića, on je profesor muzike i biologije, tačnije ja ga zovem trostruki profesor pošto je  i profesor aikida, kaže on: „Amadeus ako si imao neke interesantne tekstove, nešto interesantno da kažeš, pa nemoj mnogo da maltretiraš taj orkestar, nek te oni malo isprate i to ti je to, nema tu sad neke filozofije“. Otprilike, kad se pokušam distancirati od snimanja, tako je i bilo...

Za koga izlazi album? Za B-92 ili je neko drugi u pitanju?

Za PGP...

Najzad „PGP RTB“?

„Pa pegepe, ertebe, za tobom mi srce mre...“ Pa došao je direktor koji je od mene mlađi 10 godina, znaš, to je onda jedna pozicija, koja je fantastična! Imponuje čovjeku kad mu je direktor izdavačke kuće, zapravo fan, kad ima sve njegove CD kod kuće, to je onda ok, makar za mene...

Da li znaš koliki su ti inače tiraži zadnjih godina. Koliko koncerata godišnje održiš… Da li možeš uopšte postići taj kompromis između muzičke vizije, autorske slobode i potreba lične egzistencije?

Ne mogu da postignem kompromis nikako. Autorska prava od prodaje albuma  u svijetu sve manje donose novca a kod nas i da ne pričam, ali je počelo „skidanje“ muzike sa interneta, koje se naplaćuje a i naplaćuju su autorska prava od emitovanja. Šta ja znam, moje kolege u Engleskoj, koje su jednako tiražni, jednako popularni, oni dobijaju sto puta više novca od mene. Nisu to milioni, ja ne govorim o milionima, ja govorim o tome da kad izađe album, autor može živjeti od toga, da ima platu od toga, međutim nažalost toga nema, taj novac je užasno mali. Naravno nisam ja taj koji će riješiti taj problem, to će se riješiti kad se riješe neke bitnije stvari od autorskih prava. Prvo ide socijalna zaštita, zdravstvena zaštita, kad svi invalidi dobiju besplatno štake i kolica...tad se možemo nadati da će i taj društveni prostor biti uređen i da će se povesti računa o autorskim pravima....
Dakle, sa druge strane, šta ću ja, nego da sviram, ok. Olakšavajuća je okolnost što ja to volim raditi. Meni je lijepo da uveče sviram, tj da spavam do podne a uveče da sviram. Pošto ja imam ženu i troje dijece i to ženu koja je rođena u centru grada i navikla je tu da živi, pa zbog svega toga moj tempo rashoda diktira da ja moram da sviram jednom sedmično...znači 52 svirke godišnje. Naravno ja nisam toliko popularan da punim hale i stadione, nije to ta vrsta muzike, međutim ova moja pozicija, u kojoj sam ja neka prva B-liga, nisi kao najpopularniji ali te raja voli i stalno dolaze na svirke, je neka bezbjedna pozicija koja se teško ruši. Znaš kad si najpopularniji, ta se pozicija zna za čas osuši, nije baš kolegijalno da nabrajam nekad strašno popularne muzičare koji sad ne mogu da napune klub. Mene je nekako uvijek bio strah od toga, da postanem strašno popularan, u smislu: šta poslije toga?
 
Koliko svjesno bježiš od statusa zvijezde i hit muzičara (naravno u našim okvirima) idući ka tome da ostaneš samo svirač, muzičar koji svira za svoju dušu.

Svjesno, naravno, hoću da sačuvam svoju karijeru, da je produžim a ne da pravim hitove za jednokratnu upotrebu...

Znači nema više pravljanja programskih hitova poput „Džemo voli džem“?

Ne. Nema toga više. Ne mogu, zato što više ne mogu da podnesem taj peti krug ljudi koji mi prilazi a sa kojima ja zapravo nemam ništa zajedničko, a koje sam na neki način prevario....

Da li to vodi u neku vrstu elitizma poput starih džez svirača, svi znaju da je riječ o genijalnim muzičarima ali ih malo ljudi dolazi slušati...

Da. Vodi elitizmu. Mi smo prešli iz socijalizma u kapitalizam i ovim balkanskim društvima nedostaje elita, koja bi moga da povuče, intelektualno da povuče naprijed društvo. A ono što će biti razlika jesta to da ću ja svirati svirke za 150 ljudi gdje će karta koštati 50 eura za koju godinu i to je ostvarenje mog cilja. Nije moj cilj nije da da ja napunim halu, to prepuštam „koleginicama“ koje pjevaju novokompovanu narodnu muziku, da pune hale, sa velikim zadovoljstvom, a ja ću pokušati i biću srećan ako mognem da pravim svirke u prestižnim klubovima gdje će karte biti strašno skupe ali ljudima neće biti žao da plate da se to veče lijepo provedu.

Jedan dio domaće kritike smatra  da si poslije Titanika smanjio dozu težine u svojoj muzici a, da su „Čoban“, „Don’t ...“ i „Oprem dobro“, relasksiraniji i opušteniji albumi, kako neko reče „tranzicijski period Ramba Amadeusa“. Sa druge strane neki tvrde da si ozbiljnost tematike samo bolje zamaskirao nego ranije, da se ispod toga humora krije daleko više gorčine. Ko je u pravu?

I jedni i drugi su u pravu. Samo što ja te stvari ne radim potpuno svijesno. Iz mene pjesme izlaze same, znači ja kad ne bih snimao ploče, ja bih gnjavio ljude po ulici i recitovao bi im moje stihove. Što bi bila nepodnošljiva situacija za mene a vjerovatno i za njih. Znači iz mene izlazi kao iz nekog naftnog izvora, ja ne mogu znati šta će izaći, jednostavno to je jedan pritisak koji dolazi iznutra na osnovu onog što sam ja doživjeo. Ako se to dešava u sred rata onda je normalno je da je ofrabano u crno. Da je mračno i teško.
Ako je nakon dejtonskog sporazuma tad je normalno malo lakše i svijetlije.
Prosto ja ne pokušavam da živim pod staklenim zvonom i ako već imamam neku vrstu ukazane mi časti da budem svedok vremena, ne na novinarski način nego na umjetnički način, i ako ti iz svake moje pjesme možeš da saznaš koje vrijeme ona svjedoči to je onda za mene kompliment.
A meni se čini da iz svake  pjesme koju sam napravio čuje godište u kojem je nastala, ne po načinu sviranja nego po tekstovima koji ga oslikavaju, u nekom prenesenom smislu naravno....
Jednom si izjavio da je demokratija turbo folk, da li si promjenio mišljenje....
Nisam. Demokratija je katastrofa! Demokratija u nepismenoj sredini je katastrofa. Pristati na demokratiju u nepismenoj sredini znači pristati na diktat nepismenih, jer nepismenih je najviše, kako ti ga oni skroje tako ti je!
Dakle, moralo je prvo da dođe do masovnog nacionalnog opismenjivanja a tek onda do glasanja. Sad bi striktno trebalo napraviti da u glasački listić moraš da ispuniš ime kandidata za kog glasaš i da moraš da napišeš kako ti se zove država. Ako ne znaš da napišeš kako ti se zove država i kandidat, nemoj me zajebavati, odnda si stvarno bezobrazan ako želiš da glasaš...
To te pitam jer si na svom sajtu postavio javno obavještenje da ćeš na ovim izborima glasati evropski blok, bez obzira na mišljenje da umjetnik treba da bude iznad politike..
Nisam rekao da ću glasati nego da ću podržati demokratski blok i to onaj blok koji propagira evropski sistem vrijednosti...

Pa kako sad nakon izbora gledaš na ovu sistuaciju da je posle 8 godina provedenih u drugom planu, SPS postao ključni faktor za definisanje budućnosti Srbije?

Svaka velika partija koja je bila na vlasti, pa onda pređe u opoziciju pročisti se...SPS je očigledno, od jedne partije koja je dugo bila na vlasti i u kojoj je bilo bog zna kakvih hoštaplera, kao i svakoj drugoj partiji koja je na vlasti, pošto je vlast idealno leglo za hoštaplere, očistila se od takvih likova i ostala samo sa ljudima koji zaklet vjeruju u taj politički program. U tom smislu SPS očigledno, ne bez razloga, ima tu vrstu šanse da odluči u ovom momentu na koji će način Srbija odnositi prema Evropskoj Uniji, ne znam sad Rusiji ili bilo kom drugom. Zapravo mi se zanosimo, mi smo malo više romantičari svi mi na Balkanu, ima u nama nešto iracionalno, a ono što je činjenica, što ljudi zaboravljaju, Rusija i Evropska Unija sarađaju čvršće i bolje nego srbija sa bilo kim. Samo treba pročitati brojeve i cifre, koliko para između njih godišnje prostruji, kad se to uzme u obzir tad postaje jasno koliko smo mi mali miševi  u daleko većoj igri. Naravno, da sad ne treba nikog ljubit u guzicu, treba imati neko svoje dostojanstvo, ja sam uvijek za to, pa ja sam na svom primjeru čitavu karijeru pokazivao da ne volim ljubiti nikoga u guzicu, pa mi u tom smislu negdje imponuje ta vrsta inisistiranja da ne pristaješ totalno na sve što ti se diktira... A sa druge strane, naravno ovo je 2008. godina, treba biti moderan, treba biti svjestan da je ovo treći milenijum, od dana kad se počela brojiti nova era, da je čovjek već bio na mjesecu, da su granice država sve više stvar besmislene, da postoje multinacionalne korporacije koje su bogatije od mnogih država, da postaje smiješno jel granica sa ove ili one strane brda... Uopšte ta tragična igra oko komadića teritorije i granica koju smo mi imali ovdje, ona je bila jedan strahovit period nerazumjevanja i neshvatanja onog što se oko nas događa...

Imao si i teoriju da će turbo folk vremenom podići svoje standarde, da će se iz toga iskristalisati određeni kvalitet višeg nivoa.

Donekle, to se dešava, evidentan je finasijski i produkcioni rast nivoa rada recimo na Pinku, ali čini mi se da onaj efekat kafanskog primitivizma i dalje opstaje, neuništiv ispod tog glamoura...
Pa kod njih je na neki način, linija uvijek precizno povučena do cilja, do zabave, entertainmenta. Ne mogu ja to nazvati umjetnost, to je ipak zabava, u smislu onog što se zove programska zabava, da li je to film, muzika... Nije bitno, postoji uvijek jasno povučena linija i ona se da lako prepoznati, da je to nešto rađeno, isključivo radi para i onda je vođeno računa samo o tim najnižim i najobičnijim ukusima, da se oni zadovolje. Nije rađeno iznutra, sa kvalitetom, da se zadovolje sopstveni profesionalni kriterijumi. To je granica turbo-folka, kad pređeš preko svog ličnog odnosa prema onom što radiš, kad počneš da zadovoljavaš samo kriterijume tržišta, tad ulaziš u turbo folk… Koliko je on glamourozan. On će biti sve glamourozniji. Međutim sad dolazimo do jedne fantastične stvari. Glamour je demode u Evropskoj Uniji, besmislen je, treira se kao zagađivanje čovjekove okoline, postao je „pase“. U Evropskoj Uniji kad voziš limuzinu, onu dugu, ti možeš biti samo seljak iz Amerike, seljak iz Rusije ili seljak sa Balkana. Tamo ljudi radije izađu u grad sa biciklom da ne zagađuju okolinu, žene se ne penju na ogromne štikle i stavljaju silkone... zato što nemaju tu želju da privuku muškaraca da im plaća piće čitavu noć, u nadi da će da je zguzi ujutro, jer ima dovoljno sopstvenih para i ona će na kraju da odluči sa kim će da se jebe... U tom smislu nas čeka dug put da prihvatimo moralne i estetske vrijednosti EU, a njih ćemo uspjeti samo da prepoznamo preko zagađivanja čovjekove okoline, i ja bih strašno volio da kad ljudi pročitaju ovaj intervju, da pogledaju malo oko sebe na ulici i kažu “vidi ovog njegov auto troši 20 litara goriva i on više uništava čovjekovu okolinu od ovog što ide biciklom, vidi ovog pali smeće, vidi ovoga…” Da se na taj način počne mjenjati sistem vrijednosti...

Da li to znači da plastika fantastika i bicepsi-tricepsi neće definitivno pobjediti u toj borbi sa mozgom i zdravim razumom?

Znaš šta, mi se nalazimo na veoma tankoj liniji između toga da li će čovječanstvo da propadne, da se ugušimo u sopstvenim govnima ili ćemo da uspijemo da se naviknemo da sopstvena govna čistimo iza nas. To je pitanje zdravog razuma i golog opstanka. Evo jedan divan primjer. Ja bih zamolio čitaoce da naprave eksperiment, da ne izbacuju smeće iz sopstvene kuće sedam dana, da vide koliko smeća ima, a ne daj bože da još nemaju sistem kanalizacije itd... Kad bi moderni čovjek živjeo mjesec dana u gradu bez kanalizacije, bez kamiona koji odvoze smeće, on bi se brzo udavio u sopstvenim govnima...

Optimista si ili pesimista u tom pogledu?

Ja sam optimista zato što vjerujem u snagu ljudskog mozga. Ja vjerujem, prosto, da će inegioznost čovjekovog mozga dovesti do toga da će neki genijalni ljudi vidjeti zaradu u tome što će reciklirati smeće. Što će zarađivati na stvarima koje su dobre za čovjekovu okolinu...

Stalno tvrdiš da si u stvari  ljubitelj globalizacije i tehnološkog napretka, pa me interesuje tvoj stav prema digitalnoj Internet revoluciju u razmjeni muzike, kako legalnu tako i piratsku… Mnogi tvrde da je upravo ona natjerala muzičare da se vrate živim svirkama pred publikom, zato što opada zarada od prodaje albuma kao i mogućnost održavanje karijere emitovanjem video-spotova?

Pa kažu da su prvi profesionalni muzičari već bili u staroj Kini, Mesopotamiji, starom Egiptu, 3-4 hiljade godina P.N.E. stari grci takođe, recimo, Pitagora, čuveni matematičar bio je profesionalni muzičar. Tad su muzika i matematika bile bliske do melodija se dolazilo preko matematike al da ne davim sad... a prodaja nosača zvuka datira od pojave prve gramafonske ploče koju je napravio „Dojče gramafon“ 1900 i neke...
Ne znam da li je Karuzo snimljen na njoj ili nešto drugo a ugasila se već oko 2000 godine, znači ploča kao nosač zvuka nije potrajala ni 100 godina. Tehnologija je donijela i tehnologija je obesmislila. A internet je po meni najgenijalniji izum u istoriji čovječanstva, on nam je omogućio da komuniciramo kao kitovi sa kraj na kraj planete, besplatno i trenutno.
Internet sa sobom donosi nove načine izražavanja, novu umjetnost...
Nije glavni problem u prodaji ili neprodaji već u tome što se pomjeraju kriterijumi, ono što je juče bilo interesantno danas je već dosadno. Mora se imati neki lični kriterijum, pošto je sve dostupno, besplatno uglavnom, znači masovno. Ja sebe hvatam kao sa You Tube skidam jazz iz 60-ih godina, volim vidjeti Milesa kad je imao 30 godina... Herbie Hanckoka kako je svirao kad je bio klinac... Definitivno internet stvara nove oblike muzičke industrije, nove vrste muzike i njihovog konzumiranja i to je proces koji je veoma teško kontrolisati...

Koliko si spreman na medijske i ostale diverzije kao ranije? Koliko ti ti je ponovo internet suzio ili proširio mogućnosti?

Definitivno mi je proširio mogućnosti. Ja imam sajt (http://www.ramboamadeus.com) koji se približio milionitom posjetiocu a na You tube već, kad saberem ono što su ljudi vidjeli o meni, takođe je oko milion posjetilaca a kad pređeš milion na internetu tad postaješ zanimljiv većim provajderima, ovom onom itd… U tom smislu mene je internet samo obrazaovao, malo sam se namučio, da savladam estetiku i logiku interneta, ali mislim da sam malo i ja dao svoj skromni doprinost razvoju te logike i estetike. Znači diverzije postoje i dalje samo su promjenile logiku i pakovanje, a sve što čovjek smisli, radi i inovira, ima nekog smisla.

Koliko pratiš muziku uopšte, kako domaću tako i stranu, mislim na nove stvari? Ako pratiš, šta bi izdvojio kao interesantno?

Pa ne znam tačno da nabrojim na brzinu…Ovako na prvu loptu čini mi se da od domaćih bendova postoje samo dva benda koja misle. Jedan je sam čovjek Edo Majka, on misli, promišlja i to izgovara, vidi se da je u tome iskren…što je meni okej, a okej mi je i grupa Beat Flet. Oni takođe misle o onome što im se događa, u stanju su i da na svoj račun naprave jedan ozbiljan red kritike. Oni su mi ovako dobri, a ono što mi naravno nedostaje u njihovom izrazu je dublji ulazak u muziku. Čini mi se da je danas bitno da čovjek poznaje muziku dublje, da kad svira da se neko naježi u publici.
Jednostavno ta era semplova, elektronskih bubnjeva, monotonih ritmova polako izlazi iz mode, ona je imala svoj vrhunac na rave i tehno dešavanjima.
Međutim to je zabava za sirotinju, napuniš puno ljudi na jedno mjesto, staviš jeftine karte, podjeliš im ekstazi, oni piju samo vodu a voda im je dažbe, nemaju refleks gladi, za 10-15 eura riješio si zabavu za čitavu noć.
Za razliku od bogataške zabave gdje prvo odeš u kafanu, pa u pozorište pa ponovo u kafanu, pa zatim u neki klub, platiš ulaznicu, popiješ, ogladniš, pola plate možeš skuckati na provod ako želiš.

Negdje sam pročitao da si rekao da si izgubio volju za konzumacijom novih ideja usljed ogromne prevelike želje za pražnjenje sopstvenih?

Nije, nije…Istina je da ja nemam volje da ja slušam neke demo snimke, moderne top liste, prvo zato što to smatram uglavnom banalnim, ali i dalje sa dubokim interesovanjem slušam kad mi donesu neki nepoznatiji opus od Čajkovskog, Mocarta, kad mi donesu opus od Kurta Vejla…od tih velikih I značajnih kompozitora.., kad mi donesu velike pjesnike, ja pročitam..
Prosto, ne dam se zavarati da je ovo šareno i pojavno oko mene bitno, dovoljno je sačekati 50 godina da videš da  je neki autor vrijedan ili ne.
Evo jedino što ću da pomen su dva albuma, jedan je napravi Krnetić, trubač jazz orkestra a drugi je napravio pijanista Big benda Ivan Aleksijević, to mi je jako simpatično. Takođe i neka umjetnička trupa iz Rume, mislim da se zovu “Vrelo”, napravila je jedan svoj projekat a to je opet neka vrsta “Rambo Amadeus mišljenja”, što moram da shvatim kao kompliment sebi, oni su napravili nešto, što su i drugi primjetili, dobili su neku nagradu u Britaniji… A ja kad sam to prvi put čuo, prilično davno, rekao sam joj što je ovo svježe i dobro, pa su oni dobili tu nagradu, nisam bio jedan od onih snobova “daj da čujemo kad su dobili nagradu, mora da to nešto valja” nego sam ih prije toga zapazio…

Zašto si počeo da pišeš kolumnu za Blic? Da li je to posljedica potreba da kažeš riječima nešto, pošto sve više sviraš a manje pjevaš… Da li je tu tastatura postala kao sredstvo izraza umesto vokala i gitare?

Da. To je potreba da budem prisutan. Zato što na neki način, ako čovjek oćuti određeni trenutak, onda mu se prišiva da o tom trenutku misli, bog zna šta. Onda mi naravno ide nekim redom da dva tri puta pišem o nekim lijevim temama ali onda imaš i jednom pravu temu o kojoj imaš šta pametno reći. To je jedan razlog, drugi razlog je to što mi jedan tekst u Politici i jedan tekst u Blicu plati račune, struja voda telefon… Zašto. Zato pare koje stižu na račun, one se pametnije troše nego pare koje dobijaš na ruke. Muzički biznis kod nas je takav da se para svode na baratanje kešom… A keš je proklet, koliko god ga imaš on odlazi neorganizovano i nefikasno…U tom smislu ja bih volio da dobijam neku veću kintu od autoriskih prava baš zbog  efikasnog upravljanja sa njima. No nažalost stanje je takvo kakvo je…

Kako bi iz ove pozicije sumirao svoju karijeru  – šta bi promenio da dobiješ mogućnost da može opet u istim onim okolnostima?

Promjenio bi samo jednu stvar da sam bio manje lijen. Da sam bio vrijedniji.
Ako bi vratio život unazad, od svakog dana kad sam krenuo u prvi gimnazije do danas, sebi bi skratio sat vremena spavanja, to je prvo što bi sebi bez razmišljanja uradio. Mi na balkanu imamo dva užasna straha koja dobijamo sa kućnim vapitanjem. Jedan je da ćemo ostati gladni, zato što nas naše babe nigdje nisu puštale da idemo gladni pa smo razvili taj strah a drugi je da nismo spavali dovoljno. To su dva iracionalna straha jer niko nije umro od gladi kod nas u mirodnopskim uslovima niti je iko umro od nespavanja. Odrastao čovjek ne treba da spava više od 6-7 sati dnevno već da radi na sebi za to vrijeme potrošeno na višak spavanja…

Postoji i treći strah, u Enciklopediji Britanici kao specifična karakteriska srpskog naroda naveden je i strah od promaje tj propuha?

Ne postoji u engleskom jeziku riječ za propuh, to valjda sve govori o toj temi.



Rambo Amadeus, 2008.