"
Selfie kultura" nosi sa sobom mnoge implikacije, ovdje ne bih zamarao sa tim, osim činjenica da me taj običaj izvanredno umara, dekoncentriše i razara lično dostojanstvo. Ovdje ne mislim na prave "Fanove", jer oni radije sa mnom popričaju, ili dodju na koncert, a poslije koncerta mi nije nikakav problem da se fotkam s ljudima, nekako to razumijem kao dio posla. Dakle ovdje govorim o sasvim privatnim momentima, dok razgovaram s prijateljima u kafiću, ručam s ženom u kafani, sipam gorivo na pumpi, čitam cijene po samoposluzi, cenkam se na pijaci, nosim smeće, ili prosto hodam i mislim o svojim stvarima, a prolaznici namjernici prilaze, bez ikakve nelagode što me prekidaju u nečemu i traže da se slikamo "selfie". I tako permanentno, iz minuta u minut, sata u sat, iz godine u godinu, čineći da svoju svakodnevicu obavljam "s preponama", stalnim prekidima, stavljajući me u sasvim lošu dilemu, da li da popustim i da se osjećam kao komad robe, ili da odbijem, pa da imam lošu savjest što sam bio "bezobrazan". Zapravo - pjesma je i nastala upravo u toj dilemi. "Umjetnička reakcija" na frustraciju, rekao bih".
